Povijest

JAK ili Jasenovački atletski klub službeno je osnovan 20. kolovoza 1998. godine. Stvarni datum je nešto raniji, jer su osnivači kluba toga dana morali ići na koncert “Rolling stonesa” u Zagreb. Prvi predsjednik bio je Vlado Radić, a članovi ostalih upravnih tijela pripadnici navijača NK Jasenovac, od milja nazvani “Provokatori”.
A sve je započelo 1996. kada je ponovo otvorena Osnovna škola Jasenovac. Tada mladi nastavnik geografije Neven Šepović osnovao je atletsku sekciju čiji su članovi marljivo trenirali i nastupali na raznim uličnim utrkama i krosevima, a stoji i podatak da je pobjednik ZG maratona 1997. godine u konkurenciji učenika osnovnih škola bio Saša Kotur, stariji brat tada još nepoznatog Milana Kotura.
Uglavnom, 1998. godina početak je JAK-a. Prvo službeno natjecanje imali smo u Varaždinu – kvalifikacije Kup-a za kadete (tada godište 83. i mlađe), 6 rujna. Nastupilo je osmero atletičara, a nitko od njih nije imao sprinterice. Inače, nitko se nije plasirao u finale, zanimljivo je da su čak trojica trčala 1000m i da su nakon pola utrke bili u vodstvu, a da su na kraju jedva došli do cilja… Za to natjecanje smo se prijavili dan ranije, nismo platili članarinu Savezu (ovime zahvaljujemo g. Milanu Oreškoviću, tajniku HAS-a što nas je pustio da nastupimo. Uvjeti u Jasenovcu za rad bili su nikakvi: treniralo se (a još uvijek se i trenira) na nogometnom igralištu, nismo imali prepone, jamu za dalj, kugle… Ali, imali smo volju. Prva “postava” JAK-a, tj. prvih 11 članova bili su: Saša i Milan Kotur, Irena i Igor Šlafer, Goran Dragić, Ana Konaković, Sanja Radić, Jelena Šimić, Maja Kajkut, Biljana Peters i Danijel Krezić.

1999. godina – PRVA SEZONA

Učlanili smo se u HAS i HALS i počeli ići po natjecanjima, počeli su dolaziti i prvi plasmani među 3 na HALS-u. Vrhunac sezone bilo je ispunjenje norme “čak” 3 naša člana za kadetsko PH, održano u Splitu. Ta trojica bili su Igor Šlafer, Goran Dragić, Saša Kotur, a da nastupimo u štafeti poveli smo i još jednog – Milana Kotura. To natjecanje pamtimo po pravljenju ručkova u privatnom smještaju kod nekakve bake koja nas je “uhapsila” na kolodvoru nudeći nam “cimer fraj”. Nismo postigli baš nekakve rezultate, ali nama je to bilo kao da smo išli na prvenstvo svijeta. Te je godine i broj članova došao do petnaestak, pa smo se mogli smatrati donekle ozbiljnim klubom. Svi atletičari bili su iz Jasenovca. Trenirali smo 3-4 puta tjedno, a na natjecanja putovali uglavnom vlakom, i ako smo imali sreće, kombijem. Sponzora – kao ni danas – nije bilo previše, a u Jasenovcu smo bili smatrani dosta egzotičnom skupinom, čak smo jedno vrijeme morali moliti da treniramo na igralištu (“sprinterice uništavaju travu”). Tada smo već nabavili sprinterice – išli smo po to čudo u Dobovu).

2000. godina – PRVA MEDALJA SA PH

Deset članova kluba otišlo u siječnju je na prve pripreme (Malinska), a priključio nam se i prvi atletičar izvan Jasenovca – Stjepan Kovačević iz Rajića. Upravo je on donio prvu pobjedu u HALS-u: na krosu održanom u Zagrebu, u konkurenciji starijih kadeta. Najveći domet te godine bilo je osvajanje prve medalje s prvenstava Hrvatske. Osvojio ju je Igor Šlafer u na PH za kadete u Makarskoj – 2. mjesto na 300 – rezultat 39.30. Uz to kadeti su ušli u finale Momčadskog PH – tamo su bili posljednji, šesti. Trčanja su bila ok, ali bacanja i skakanja… Jedinu pobjedu na tom natjecanju izborio je Milan Kotur (300pr – nije tko imao trčati prepone, pa kako je bio među mlađima nitko ga nije ništa pitao…)
U HALS-u su mlađi kadeti predvođeni Denisom Dimitrićem i Marijom Dadićem zauzeli 2. mjesto, klub je imao gotovo tridesetak članova, počeli smo smo skupljiati članove i izvan OŠ Jasenovac, a u ljeto smo prvi put išli na pripreme na Bjelolasicu. Na finalu Kupa za kadete Igor Šlafer nije uspio ući u reprezentaciju, štafeta 4x300m zauzela je 3. mjesto u Hrvatskoj.

2001. godina – KOTUR DOLAZI

Do tada najuspješnija godina. Milan Kotur osvaja 2. mjesto na kadetskom PH na 300m prepone – rezultat 42.21, a na finalu Kupa izborio je ulazak u kadetsku reprezentaciju i nastup na tromeču SLO-CRO-HUN. Na PH osvojena je još jedna medalja – Milan je bio treći i u krosu. Te godine obnovljen je i “Kros SN” – trčalo se na Jarunu, a pobjednik u utrci učenika sedmih i osmih razreda bio je Mario Dadić, nadolazeća zvijezda JAK-a.
Uz to, OŠ Jasenovac plasirao se na završnicu školskog prvenstva Hrvatske u konkurenciji djevojčica – sve su to bile cure iz kluba. Desila se i prva smjena generacija, u klub su počeli stizati neki novi klinci…
U HALS-u smo postali stari članovi, osvajalo se dosta prvih mjesta i atletska priča u Jasenovcu je doista zaživjela. A u jesen smo bili organizatori Ulične utrke HALS-a za starije i mlađe kadete/kadetkinje – 1000m za mlađe i 1500m za starije. Dolazi i do promjene predsjednika – tu funkciju počinje obnašati Dražen Kaužljar.

2002. godina – U OČEKIVANJU PRVAKA HRVATSKE

Opet najuspješnija godina u povijesti kluba, ali bez osvojenog naslova prvaka Hrvatske. Milan je stasao u najveću zvijezdu kluba, osvojio je 2 srebra na PH za mlađe juniore – na 400 i 400 prepone u Makarskoj, nastupio je za juniorsku reprezentaciju na Alpe-Adria igrama. Kadeti su uzeli prvu momčadsku medalju – 3. mjesto na krosu (Mario Dadić, Zdravko Grgić i Denis Dimitrić). Na Pojedinačnom PH u krosu Mario Dadić osvaja 2. mjesto kod kadeta. Kadeti su se plasirali u finale Momčadskog PH i opet osvojili 8. mjesto… U HALS-u su mlađi kadeti zauzeli ekipno 2. mjesto uz pregršt osvojenih plasmana među prva tri… Klub ima tridesetak članova, a masovnije se u rad uključuju djeca iz Rajića – Šepović je počeo raditi u OŠ Rajić.U stvari, veliku većinu članova kluba činili su klinci osnovne škole Rajić. Već po tradiciji smo održali i Uličnu utrku, a logo za majice je izradio glavom i bradom Dubravko Mataković

2003. godina – GOSPODARI PREPONA

Konačno! Osvojen je i prvi naslov prvaka Hrvatske. Ali kako smo ga dugo čekali (po našem mišljenju) obilato smo ga “naplatili”. Čak sedam puta su članovi JAK-a te godine bili prvaci…
Seriju su otvorili kadeti na Momčadskom PH u krosu u Vinkovcima – Mario Dadić, Ernest Ciprijanović i Željko Brtan postali su prvaci. Na istom natjecanju kod mlađih juniora Danijel Krezić je bio treći, ali bolest Denisa Dimitrića i ozljeda Milana Kotura spriječila nas je u osvajanju još jedne medalje… Milan je dugo bio ozlijeđen, pa nismo bili veliki optimisti (šum srca). Ali kad su krenula natjecanja, medalje su samo stizale. PH za kadete u Makarskoj – Mario Dadić osvaja prva mjesta na 300 i 300 prepone, a Ernest Ciprijanović 4. mjesto na 1000m. Na mlađejuniorskom PH u Čakovcu 400 prepone su opet glavna disciplina: Milan je 1. (prvi put postavio HR rekord za ml juniore i ostavivši drugoplasiranog za 5 sekundi) a Mario 3. ( postavio kadetski rekord Hrvatske). Uz to, Milan je pomeo konkurenciju i na 400m (istina, nije bilo Vinceka).
Milan je osvojio prvo mjesto i na juniorskom PH na 400prepone, dok je na 400 bio drugi. A da bi sva prva mjesta te godine na niskim preponama završila u Jasenovcu pobrinuo se opet Milan – prvi put je postao seniorski prvak (53.03 – novi mlađejuniorski rekord na preponama 91cm).
Par dana prije PH za seniore Milan je ostvario i veliki međunarodni uspjeh – 2. mjesto na EYOD-u u Parizu – rezultat 52,37 (ml juniorski rekod HR – visina prepona 84cm). To je bio 8. rezultat kod mlađih juniora u svijetu. Prvi je put nastupio za seniorsku reprezentaciju (Plovdiv)a nastupi za juniorsku reprezentaciju su već dolazili kao normalna stvar. Te godine Milan je posljednji puta izgubio utrku od nekod hrvatskog atletičara.
U HALS-u i dalje bilježimo dobre rezultate, a posebno bih izdvojio štafetu mlađih juniora na 4×600 u Bjelovaru – Denis, Mario, Danijel Krezić i Milan koji i danas drže rekord staze. Posebno je i vrijedna trostruka pobjeda naših mlađih kadetkinja u bacanju kugle (2. kolo u VŽ-u): Nina Šimičić, Tihana Latin i Monika Ciprijanović bile su ispred svih. “Prve tri – sve naše”
A dobili smo i 50 metara tartan staze i jamu za skok u dalj. Čudo neviđeno! Organizirali smo po treći puta Uličnu utrku HALS-a za kadete uz bogat “kulturno umjetnički program” – odojak, čobanac i slično uz brojne goste iz HAS-a pa nije čudo da je utrka dobila visoke ocjene.

2004. godina – I DALJE NAPREDUJEMO!

Te godine nismo puno osvajali na PH, najviše se pažnje posvetilo radu sa Milanom. Glavni cilj sezone bio je plasman na SP za juniore u Grosseto, pa se cijeli prvi dio sezone jurila norma za to natjecanje. nastup na SP-u nije bio baš blistav, ali je Milan bio član štafete 4×400 koja je postavila novi juniorski rekord (koji i danas stoji – 3.10.04) Juniorski rekord Hrvatske popravljao je 4 puta i spustio ga na 52.29. Nastupio je za juniorsku i seniorsku selekciju u svim akcijama. Mario Dadić je osvojio naslov prvaka za mlađe juniore na 400pr, a mlađi kadeti su u HALS-u zauzeli drugo mjesto (godište 92). Klub je imao dvadesetak stalnih članova i dosta onih koji su probali na par mjeseci, pa otišli dalje… Uz to, Neven Šepović je proglašen za najuspješnijeg trenera Sisačko-moslavačke županije, a nije nebitno spomenuti da se i oženio.

2005. godina – IMAMO PRVAKA! (EUROPE)

Što bi Dalmatinci rekli: “Ludilo brale!” A i bilo je tako – Milan je postao juniorski prvak Europe 25. 07. u Kaunasu, drugoplasirani je trčao sekundu sporije iza njega. Rezultat 50,15 bio je te sezone 3. u svijetu kod juniora. A do te utrke popravljao je čak 11! puta hrvatski juniorski rekord – u samo 2 mjeseca. Kako god da je trčao, padao je novi rekord. Bilježimo još i 6. mjesto na Mediteranskom igrama u Almeriji, 4. mjesto na kupu Europe (2. liga) u Gavleu, pobjedu na Kupu juniorskh prvaka za Mladost u Beogradu te prvo mjesto na seniorskom PH.
Osim njega, medalje sa PH-a (mlađejuniorskog) donijeli su Mario Dadić – treća mjesta na 400m i 400m prepone i Ernest Ciprijanović na 2000pr.